Metoda adsorpcije je upotreba neke adsorpcijske sposobnosti materijala kao što su aktivni ugljen, silikagel, Zeolitno molekularno sito , aktivna glinica sa poroznim materijalima adsorpcijom štetnih sastojaka kako bi se postigla svrha uklanjanja štetnog onečišćenja. Mikroporozni i mezoporozni materijali naširoko se koriste u procesima adsorpcije. Prednosti adsorpcijske metode su visoka učinkovitost uklanjanja, mala potrošnja energije, zreli postupak i oporavak otapala nakon desorpcije. Nedostatak je što je oprema ogromna, postupak složen, operativni troškovi nakon ulaganja su visoki i postoji sekundarno zagađenje. Kad u ispušnim plinovima postoje koloidne čestice ili druge nečistoće, adsorbent se lako otrova.
Adorpcijski učinak adsorpcijske metode uglavnom ovisi o prirodi adsorbensa, vrstama onečišćujućih tvari u plinskoj fazi i procesnim uvjetima adsorpcijskog sustava (poput radne temperature, vlažnosti i drugih čimbenika), tako da je ključni problem adsorpcijske metode u odabiru adsorbensa. Adsorbent treba imati gustu strukturu pora, veliku unutrašnju površinu, dobre adsorpcijske performanse, stabilna kemijska svojstva, otpornost na kiseline i lužine, otpornost na vodu, visoku temperaturu i visoki tlak, ne može se lako probiti, mali otpor zraka. Najčešće korišteni adsorbensi su aktivni ugljen (zrnast i vlaknast), aktivna glinica , silikagel, sintetički zeolit itd.
